Ispričaću vam priču iz mog života. Ja sam kao što možete da vidite iz moje biografije specijalista medicine sporta, bavim se hidracijom sportista i fizički aktivne populacije na čemu ću uskoro i doktorirati. Udata sam i imam tvrdoglavog muža koji retko kada sluša savete svoje žene.
Osim što je tvrdoglav moj muž spada u kategoriju fizički aktivne populacije jer aktivno vežba i svaki dan prosečno trči oko 10 kilometara. Dugo sam pokušavala da mu objasnim da voda čini 60% našeg organizma i da nije dovoljno da pije samo vodu dok trči.
Pokušavala sam da mu objasnim da mora da pije i sportsko piće jer ono sadrži adekvatnu količinu elektorlita koju izgubi tokom treninga i adekvatnu količinu ugljenih hidrata koji će mu dati dodatnu energiju.
Takođe sam mu objasnila da fizičku aktivnost mora da počne dobro hidriran, da mora da pije tokom ali i nakon treninga kada treba da nadoknadi ono što je izgubio tokom fizičke aktivnosti. Sav moj trud je bio uzaludan i svaki put sam nailazila na veliki otpor.
Pre dve godine moj muž je odlučio da po drugi put u svom životu istrči Beogradski polumaraton. Vi ćete reći “no big deal”! U našem slučaju je ovaj pokušaj bio “big deal” i zamalo koban.
Tokom polumaratonske trke ovaj moj rekreativac je popio svega 120ml tečnosti koja je bila na raspolaganju na okrepnim stanicama duž staze. Uz kombinaciju malog unosa tečnosti potom, za rekreativca, dosta brzog tempa trčanja (prvih 10 kilometara za 52 minuta) i toplog vremena, prevremeni završetak trke je bio više nego očekivan.
Desilo se da je negde na 18 kilometru postao dezorjentisan, počeo nekontrolisano da ubrzava ritam da bi negde kod Zelenog venca pao i izgubio svest. Po dolasku hitne pomoći njegov pritisak je bio 60/40 a puls su mu jedva pipali.
Polako je počeo da dolazi svesti onog trenutka kad su mu u kolima hitne pomoći uključili infuziju.
U Urgentnom centru su mu postavili dijagnozu dehidracije sa komentarom “šta živ čovek može sam sebi da uradi to niko drugi ne može”. Moj muž je dehidrirao tokom polumaratonske trke i to je jedan problem koji može da nastane usled nepravilne hidracije.
Drugi jednako velik problem je preterana hidracija, odnosno unos prevelike količine vode u organizam kada praktično isperemo sav natrijum iz organizma u uđemo u tešku hiponatremiju koja se u velikom broju slučajeva ima smrtni ishod.
Zato je veoma važno da tokom našeg druženja na ovom mestu naučimo šta, koliko i kada treba da pijemo da bi bili dobro i pravilno hidrirani kako ne bi dospeli u neko od ova dva teška stanja.
Moj muž je posle ove neprijatne situacije naučio dve stvari, jedna je da je pravilna hidracija neophodna ukoliko se baviš fizičkom aktivnošću, a druga je da je žena uvek u pravu!
P.S. Kada sam razmišljala kako da napišem ovaj tekst imala sam dilemu da li da bude naučnički ili praktičan ali obzirom da ćemo se družiti jedan duži period i da će biti vremena za nauku odlučila sam se za praktičan pristup ovom problemu.
Ostavite odgovor